Ja sam kulturan covek!
Posmatram ove ljude oko sebe. Njihove navike, ponasanje i slusam na koji nacin komuniciraju sa ljudima. Ne dopada mi se ono sto vidim. Ova prostorija je isuvise mala za ovoliki broj izgovorenih gluposti. Suvise je mala da podnese ovakav sklop ljudi i njihove misli. Sta ja trazim ovde ? Zelim da pobegnem sto dalje mogu i da nikada vise ne moram da se vratim u ovu prostoriju. Otvorila su se vrata. Imam priliku da odem sada. Kao da vidim neku svetlost iza tih vrata. Nesto me doziva. Nisam ja spremna da ostanem ovde. Ustajem. Krecem ka vratima. Sve sam im bliza, a nakon svakog koraka srce mi ubrzano kuca.
Odjednom mi je veoma toplo. Ovaj bol u glavi je nepodnosljiv. Vrata mi nisu bila nikad bliza, ali nesto me sprecava da krenem dalje. Zelim to, ali mi ne uspeva iz nekog razloga. U meni se javlja pitanje zasto mi savest ne dozvoljava da odem ? Zasto zelim da ostanem u svetu koji mi se nimalo ne dopada ? Pred sobom imam priliku da pobegnem, da uzivam. Da citam, mislim i govorim. Ali necu to uciniti. Ostacu ovde.
Vracam se na stolicu na kojoj sam sedela do pre par minuta. Uzimam svoj notes, slusam i belezim. Koliko nekulturnih ljudi je oko mene. Koliko pogresnih shvatanja o zivotu i osudjivanja vrednih stvari. Da li sam ja to cula da je neko knjigu nazvao kojestarijom ? Vidim maglu pred ocima. Padam sa stolice. Obuzima me neka jeziva hladnoca. Cujem govor ljudi oko sebe. Uzimaju mi notes. Nemam snage da ga cvrsto drzim u rukama. Iscezao je. Otisle su moje misli koje zapisujem godinama unazad. Sav moj rad i trud je nestao. Oduzela mi ih je gomila ljudi, gomila nesmotrenih i bezobzirnih ljudi. Da, moj notes je kod te gomile. Resila sam. Ustacu i odrzacu govor. Morace da me saslusaju. Moram ih promeniti. Moram da probudim u njima i ono malo ljudskosti sto im je ostalo. Ustala sam. Pokusavam nesto da kazem, ali me niko ne slusa. Viknula sam. Odjednom me svi pogledase cudno. Gledaju i cekaju. Cekaju da cuju sta je to toliko bitno sto zelim da im kazem. Pobogu, prekinula sam njihove veoma bitne razgovore! Dopada mi se sto su zainteresovani. Uzimam najvecu knjigu sa police i krecem da govorim. Citanje je strast i slast kulture. Ono oplemenjuje ljudsku dusu. Svaka kultura iza sebe ostavlja razvijen jezik. On je bice i krv naroda. Zamislite samo to velicanstvo jezika. On se usavrsava godinama jer su ljudi imali tu potrebu da ga menjaju. Isidora Sekulic je govorila: '' Ziv je i napredan narod koji jezik svoj usavrsava. Sve sto jedan narod ima i zna, inventarisano je i kategorisano u jeziku, sve konkretno i sve apstraktno. Razvijen jezik, mocan jezik, to je stihija; kao da on sam stvara, a mi kombinujemo njegove krupne i sitne tvorevine, njegove virtuoznosti. ''
Kultura se neguje jer ima sposobnost da oplemeni coveka. Ona je sve sto opisuje zivot. Onog trenutka kada sebe nazovete kulturnim covekom upotpunili ste svoju egzistenciju. Ono sto nikako ne shvatam je vase osudjivanje knjiga. Da li ste im nekada pruzili sansu da se poigraju sa vasim umovima i osecanjima ? Ocigledno je da niste, jer da jeste bilo bi vas sramota da izgovarate ovakve uvrede.
U sobi je tisina, svi me pazljivo slusaju da prosto ne mogu da poverujem u to. Tihim glasovima govore nesto izmedju sebe. Ja cekam. Cekam njihovu reakciju, pohvalu, kritiku, bilo sta. Sve sam u stanju da podnesem osim ravnodusnosti. Odjednom zacutase svi i pogledase me. Kao da me u tom trenutku pogodio veliki broj ljutih neprijateljskih strela. Idalje cekam. I napokon, nakon najduzeg cekanja u mom zivotu krece aplauz. Recima ne moze da se opise kako se trenutno osecam. Zaplakala bih od srece, ali ne zelim da vide suze u ocima nekom ko je spreman da promeni svet. Zahvaljujem im se. Ponovo se otvaraju ona ista vrata. Sada bez razmisljanja krecem ka njima. Ono sto sam ovde zelela da uradim sam uradila i spremna sam da idem dalje. Neciji glas me doziva. Krecem i prolazim. Prevelika svetlost je preda mnom. Ne vidim i ne cujem nista. Odjednom mrak. Otvaram oci. Neko me pita:''Jeste li dobro?'' Shvatam da je ceo onaj govor bio samo san. Idalje sam u onoj istoj prostoriji, sa istim ljudima. Ali nema onih vrata.
Ta vrata moramo sami sebi da stvorimo. Kulturan covek mora da se usavrsava i da neguje svoju kulturu. Njegova sposobnost i pre svega velika zelja da promeni svet oko sebe je jaca od svih vrata i svih prepreka koje mu stanu na put. On zeli i on moze da oplemenjuje svoju dusu i duh svog naroda.
Odjednom mi je veoma toplo. Ovaj bol u glavi je nepodnosljiv. Vrata mi nisu bila nikad bliza, ali nesto me sprecava da krenem dalje. Zelim to, ali mi ne uspeva iz nekog razloga. U meni se javlja pitanje zasto mi savest ne dozvoljava da odem ? Zasto zelim da ostanem u svetu koji mi se nimalo ne dopada ? Pred sobom imam priliku da pobegnem, da uzivam. Da citam, mislim i govorim. Ali necu to uciniti. Ostacu ovde.
Vracam se na stolicu na kojoj sam sedela do pre par minuta. Uzimam svoj notes, slusam i belezim. Koliko nekulturnih ljudi je oko mene. Koliko pogresnih shvatanja o zivotu i osudjivanja vrednih stvari. Da li sam ja to cula da je neko knjigu nazvao kojestarijom ? Vidim maglu pred ocima. Padam sa stolice. Obuzima me neka jeziva hladnoca. Cujem govor ljudi oko sebe. Uzimaju mi notes. Nemam snage da ga cvrsto drzim u rukama. Iscezao je. Otisle su moje misli koje zapisujem godinama unazad. Sav moj rad i trud je nestao. Oduzela mi ih je gomila ljudi, gomila nesmotrenih i bezobzirnih ljudi. Da, moj notes je kod te gomile. Resila sam. Ustacu i odrzacu govor. Morace da me saslusaju. Moram ih promeniti. Moram da probudim u njima i ono malo ljudskosti sto im je ostalo. Ustala sam. Pokusavam nesto da kazem, ali me niko ne slusa. Viknula sam. Odjednom me svi pogledase cudno. Gledaju i cekaju. Cekaju da cuju sta je to toliko bitno sto zelim da im kazem. Pobogu, prekinula sam njihove veoma bitne razgovore! Dopada mi se sto su zainteresovani. Uzimam najvecu knjigu sa police i krecem da govorim. Citanje je strast i slast kulture. Ono oplemenjuje ljudsku dusu. Svaka kultura iza sebe ostavlja razvijen jezik. On je bice i krv naroda. Zamislite samo to velicanstvo jezika. On se usavrsava godinama jer su ljudi imali tu potrebu da ga menjaju. Isidora Sekulic je govorila: '' Ziv je i napredan narod koji jezik svoj usavrsava. Sve sto jedan narod ima i zna, inventarisano je i kategorisano u jeziku, sve konkretno i sve apstraktno. Razvijen jezik, mocan jezik, to je stihija; kao da on sam stvara, a mi kombinujemo njegove krupne i sitne tvorevine, njegove virtuoznosti. ''
Kultura se neguje jer ima sposobnost da oplemeni coveka. Ona je sve sto opisuje zivot. Onog trenutka kada sebe nazovete kulturnim covekom upotpunili ste svoju egzistenciju. Ono sto nikako ne shvatam je vase osudjivanje knjiga. Da li ste im nekada pruzili sansu da se poigraju sa vasim umovima i osecanjima ? Ocigledno je da niste, jer da jeste bilo bi vas sramota da izgovarate ovakve uvrede.
U sobi je tisina, svi me pazljivo slusaju da prosto ne mogu da poverujem u to. Tihim glasovima govore nesto izmedju sebe. Ja cekam. Cekam njihovu reakciju, pohvalu, kritiku, bilo sta. Sve sam u stanju da podnesem osim ravnodusnosti. Odjednom zacutase svi i pogledase me. Kao da me u tom trenutku pogodio veliki broj ljutih neprijateljskih strela. Idalje cekam. I napokon, nakon najduzeg cekanja u mom zivotu krece aplauz. Recima ne moze da se opise kako se trenutno osecam. Zaplakala bih od srece, ali ne zelim da vide suze u ocima nekom ko je spreman da promeni svet. Zahvaljujem im se. Ponovo se otvaraju ona ista vrata. Sada bez razmisljanja krecem ka njima. Ono sto sam ovde zelela da uradim sam uradila i spremna sam da idem dalje. Neciji glas me doziva. Krecem i prolazim. Prevelika svetlost je preda mnom. Ne vidim i ne cujem nista. Odjednom mrak. Otvaram oci. Neko me pita:''Jeste li dobro?'' Shvatam da je ceo onaj govor bio samo san. Idalje sam u onoj istoj prostoriji, sa istim ljudima. Ali nema onih vrata.
Ta vrata moramo sami sebi da stvorimo. Kulturan covek mora da se usavrsava i da neguje svoju kulturu. Njegova sposobnost i pre svega velika zelja da promeni svet oko sebe je jaca od svih vrata i svih prepreka koje mu stanu na put. On zeli i on moze da oplemenjuje svoju dusu i duh svog naroda.
Comments
Post a Comment